utorak, 07.02.2006.
 Na brzinu sam se obukao i istrčao iz kuće. Hodao sam uz tragove i buljio u njih. Bili su svježi, oštro ocrtani. Dolazili su do groba i - nema ih više. Okrenuo sam se oko sebe. Da je mačak skočio, ne bi imao gdje doskočiti. Najbliže drvo bilo je četiri-pet metara udaljeno. Nikada nisam vidio mačku koja je toliko skočila u dalj. Za svaki slučaj sam ipak pozorno razgledao gole grane krošnji sva oba postrana drveta. Nije bio ondje. Čak i da je uspio skočiti do kojeg drveta, dalje se njega nigdje nije mogao, osim da su mu izrasla krila. Osim toga, u snijegu nije bilo traga odraza. Posljednji otisak je bio isti kao i prvi, normalni mačji hod. Vratio sam se u kuhinju gdje me je dočekala topla kava. Sve tri ženske su me nadmoćno gledale. Ništa nisam htio reći. I one su se trudile ništa ne spomenuti. Otišao sam na posao, a kada sam se vratio mačak je bio smotan u fotelji. Kad se naspavao, ponašao se kao obično, ne primjećujući kako se baka, mama i sestra odnose prema njemu sa strahopoštovanjem. Narednog dana - sve se ponovilo. Sestra i ja smo zajedno izašli i ispitivali tragove. Oni su bili jedino što je kvarilo glatku površinu preko noći svježenapadanog snijega. Slijedili smo ih do groba i onda oboje gledali naokolo. - To ne može biti! - rekao sam. Postojao je samo jedan problem: tragovi su očigledno nestajali. Nije bilo tragova unazad. Nije bilo vjerojatno ni da je mačak s tog mjesta krenuo natraške, stajući precizno u vlastite stope, no provjerio sam i to pomno razgledajući iz blizine svaki pojedini otisak. Svaki je bio savršeno ocrtan, očigledno samo jednim pritiskom šape. Po noći je napadao novi snijeg, pokrio stare tragove, vjetar uglačao površinu, tako da su novi tragovi bili jedino što je bilo vidljivo. Bolje da ih nije bilo! Tog dana sam zatekao sestru kako preko telefona uzbuđeno prepričava prijateljicama što se događa; prvoj, pa drugoj, pa trećoj. Kako sam bio u blizini suzdržala se od interpretacije događaja, ali nije ni trebala. Mogu zamisliti kako su one dalje prepričavale što su čule. Četvrtog jutra sam odlučio dotjerati stvar na čistac. Ustao sam već u osam i čekao u kuhinji da se mačak aktivira. On se oko deset ušetao u kuhinju poput apsolutnog gospodara i s visoka razgledao što su mu podanici prinijeli na žrtvu. Srknuo je malo mlijeka, čopnuo malo usitnjenih svježih pilećih jetrica i zaputio se prema izlaznim vratima. Pred zatvorenim vratima je sjeo i kratko, zapovjednički se oglasio: - Mijao! Otvorio sam mu, a zatim sišao niz stepenice, te otvorio i kućna ulazna vrata. Izišao je na vanjsku hladnoću, ali se korak od praga zaustavio i skutrio kao velika crna dlakava kugla. Zatvorio sam vrata i trkom, dvije po dvije stepenice, uspeo se na kat, žurno prošao stanom i zaustavio se pored kuhinjskog prozora. Vrt je ležao sa svježe napadanim snijegom kao na dlanu. E, sad ćemo vidjeti! Buljio sam u bjelinu dok me oči nisu zaboljele, ali on se nije pojavljivao. Čekao sam i čekao, nervozno pripaljujući cigaretu na cigaretu, noge su mi odrvenile od stajanja. Onda mi se pripišalo. Svratio sam do zahoda najkraće moguće, a kada sam se vratio do prozora, od kuće se prema središtu vrta protezao novi trag, stizao do groba i - nestajao. Stuštio sam se dolje kao bez duše. Sve je bilo isto kao i prethodnih dana. Na djevičanski glatkoj bijeloj površini protezao se samo jedan trag, stizao do sredine prostora između dva drveta, točno ponad groba, a dalje više nije bilo otisaka. Vratio sam se na početak, na mjesto gdje sam ga posljednji put vidio. Ispred ulaznih vrata u kuću je asfaltirana staza koja se proteže od jednog ugla kuće do drugoga. To se čisti svaki dan, a ono malo snijega što se donese na cipelama ostane utabano, pa se po tome ne mogu ni vidjeti lagani mačji tragovi. Dobro, krenuo je na lijevo, prema vrtu. Zaokrenuo sam oko ugla. Streha krova je sprječavala snijeg da napadne do same kuće, pa je duž zida bila pruga od nekoliko centimetara gole smrznute zemlje. Sasvim dovoljno da po njoj prođe i najveći mačak ne ostavljajući tragove. Tek kad je stigao do sredine kuće okrenuo se u pravom kutu prema vrtu i zagazio u snijeg. Odmaknuvši se nekoliko koraka okrenuo sam se nazad. Izgledalo je kao da je životinja koja je ostavila tragove izašla ravno iz zida. Bez muke sam ga mogao zamisliti, onako crnoga, kako prolazi kroz cigle i žbuku kao kroz trodimenzionalnu holografsku projekciju. Podigao sam pogled i stigao spaziti tri glave koje su se hitro sklonile s prozora na prvom katu. Njih tri su se cijeli dan kretale po stanu svečano kao visoke svećenice i odnosile prema meni kao prema kretenu s kojim nema smisla razgovarati. Probrane mačje slastice na izbor bile su u nekoliko porculanskih posuda na brižno izribanom podu u uglu gdje se uobičajio hraniti. Pomalo je naličilo na oltar. Prepao sam se da će mi se u kući izleći kult crnog mačka, da će odavde krenuti novi val idolopoklonstva, da mi nema više mjesta u vlastitom domu ako to ne presiječem u začetku. NASTAVAK:6.dio |
